Obecala sam sebi da necu zaplakati i da me nece iznervirati to sto je on sinoc iz lokala izasao sa tamo,nekom ribetinom...a,evo me ne spavam celu noc i jedino o cemu mislim je ON koji prolazi sa doticnom gospodjicom pored mene ne osvrcuci se.Nekako sam se celo vece potajno nadala da cu ja biti devojka koju ce on zagrliti,otvoriti joj vrata i povesti je sa sobom,ali ne,takve stvari se izgleda,desavaju drugim ljudima.
Nisam ja,sad,kao,nesto zaljubljena u njega i to...ali obzirom kako je krenulo nase upoznavanje,zezanje,slanje hiljade poruka,kao spontano sretanje u gradu,razgovori o koje cemu...nadala sam se da ce 'eventually' i do toga doci.
Da li je moguce da je sve to sto je bilo izmedju nas samo meni nesto znacilo?Da li je on to mnome ubijao dosadu?IZGLEDA!
Nisam ja tuzna,ni zbog 'ribe',ni zbog njega,tuzna sam zbog sebe...sto sam dozvolila da me,po ko zna koji put,nasamari muska slatkorecivost i pretvaranje da uziva u mom prisustvu...a,ja sam bila smo beznacajna dokolica dok nije naislo nesto svezije i od tog momenta postala nevidljiva za njegovo oko...
Sve je to lepo,druzimo se,idemo na posao,fax,whatever...ali,sta kad padne mrak?Onda ostajemo sami sa sobom,potpuno sami.Ne cuju se cak ni kocnice nekih zalutalih kola.Sta se radi u takvim momentima?Znam da trenutno ima jako mnogo ljudi koji su usamljeni,zeljni prijateljske reci,zagrljaja...i zivo me interesuje sta ti ljudi rade u takvim trenucima.Ne desava se meni to stalno,samo nocu,kad sve zivo i nezivo spava.Inace,sam vesela i nasmejana,cak,mi nikad nije ni dosadno.Ali,onda,na sav taj moj smeh i svu tu moju bezbriznost se spusti neka,hiljadu tona teska tuga i briga...
Svi svetski naucnici kad bi se skupili i pokusali da nadju lek za tugu i suze bi verovatno napravili najhumaniju stvar na svetu.Tada bi sve bolesti koje stizu covecanstvo,glad,ratove,rastanke,odlaske,slomljena srca lakse podnosili...Bilo bi isplativije to,nego sto se hiljadama godina trude da pomire svetove i pronadju lekove protiv neizlecivih bolesti...
Mislim da je vreme da ove moje ne sredjene misli ugledaju svetlost dana.Ne mogu vise samo ja da zivim sa njima,evo i vama malo,da vidite samo kako je to kad imate raspomamljene misli i kada vas muci hiljde i hiljde pitanja,na koja odgovor ne pada sa neba.A to bi bilo jako lepo,kada bi resenja problema padala kao jesenje kise.Kad bi padala kao sneg,opet bih se ja nacekala i verovatno umrla u neznanju.Brzina mog lupanja po tastaturi je zabrinjvajuca,tipke su se usijale.Toliko toga zelim da napisem,a izgleda da necu napisati nista konkretno.I u zivotu mi je tako,kao stalno ja nesto raduckam,a jos nista nisam konkretno uradila.30-ta kuca na vratima,a ja sam neudata,nemam posao,nisam jos ni fakultet zavrsila,a o decku da ne govorim.Nema ga,kao da zivim na ostrvu Lezbos.Ok,divno je to sto sam ja prava i zdrava,ali to u danasnje vreme nije dovoljno za srecan zivot.Pa,sta sve ljudi na ovom svetu imaju pored toga sto su pravi i zdravi.Bas se zahuktah sa ovim piskaranjem,a nikad nisam bila neki literarni manijak.Eto,kako neki ljudi ni ne znaju sta sve cuci u njima.To je bas strasno,kad u poznim godinama zivota neki ljudi saznaju da ono sta su radili ceo zivot i za sta su se zrtvovali,uopste nije ono za sta su talentovani.A,kako da se sazna na vreme,sta hoces,mozes i cemu zelis da se posvetis?Malo me brine taj momenat,da li odrastam u pravom smeru?!Osecam se kao pubertetlija.Ne znam zasto ovaj period zivota,u kom iz koze tinejdzera,prelazimo u odela odraslih ljudi,nema neki poseban naziv.Kao sto postoje pubertet i klimaks,mislim da treba da postoji univerzalan naziv za ovu frku i nedoumicu u glavi.Da se jednom recju obuhvate svi ti problemi,zavrsavanje fakulteta,trazenje posla i stajanje na ludi kamen!
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.