So lonely
Sve je to lepo,druzimo se,idemo na posao,fax,whatever...ali,sta kad padne mrak?Onda ostajemo sami sa sobom,potpuno sami.Ne cuju se cak ni kocnice nekih zalutalih kola.Sta se radi u takvim momentima?Znam da trenutno ima jako mnogo ljudi koji su usamljeni,zeljni prijateljske reci,zagrljaja...i zivo me interesuje sta ti ljudi rade u takvim trenucima.Ne desava se meni to stalno,samo nocu,kad sve zivo i nezivo spava.Inace,sam vesela i nasmejana,cak,mi nikad nije ni dosadno.Ali,onda,na sav taj moj smeh i svu tu moju bezbriznost se spusti neka,hiljadu tona teska tuga i briga...
Svi svetski naucnici kad bi se skupili i pokusali da nadju lek za tugu i suze bi verovatno napravili najhumaniju stvar na svetu.Tada bi sve bolesti koje stizu covecanstvo,glad,ratove,rastanke,odlaske,slomljena srca lakse podnosili...Bilo bi isplativije to,nego sto se hiljadama godina trude da pomire svetove i pronadju lekove protiv neizlecivih bolesti...
2 Komentari |
0 Trekbekovi
šta da ti kažem? sigurno je svima poznat taj osećaj o kome govoriš.
ali, nikad se ne bih odrekla svojih tuga i svojih suza. i one su deo mene, kao i radosti.
pozdrav i dobro došla!
Autor kaleidoskop — 13 Dec 2007, 01:58
kada čovek ostane sam u mraku i počne tuga da ga obavija, može uoaliti svetlo.
kada u sred bela dana pokušava da se probije kroz gužvu na ulici, usamljeniji je nego vuk-samotnjak u nekoj vrleti
a lepe reči mogu se naći, treba se samo potruditi.
dobrodošla u virtuelno društvo, nadam se da ćeš ovde naći puno lepih stvari.
Prijatno!
Autor domacica — 13 Dec 2007, 12:13